Pradedino bure za vino
Ovo bure ne pamtim od juče. Pradedino je. Godinama ga vučem sa sobom, iz dvorišta u dvorište, iz jedne ideje u drugu. Svakog proleća malo ga dotegnem, zamenim koju dasku, pritegnem obruče i vratim ga na terasu. Jedno vreme oko njega stajale su mint zelene stolice. Nisu izdržale godine, ali su mi ostale u sećanju kao jedna od najlepših kombinacija boja koje sam slučajno otkrio. Tiha zelena, stari hrast, bakarni tonovi i patina drveta. Sve je izgledalo kao da je oduvek bilo zajedno. Danas stolice čekaju neku novu priliku, ali bure je i dalje tu. Svake godine malo drugačije, a opet isto. Ne pokušavam da sakrijem njegove godine. Upravo one daju karakter prostoru. Možda je to i najlepša lekcija slow livinga. Ne počinje od novih stvari. Počinje od onih koje vredi sačuvati.
Čuvar dobrih magazina
Ne bacam lako dobre časopise. Naročito one kojima se čovek vraća i posle deset godina.
Zato je u potkrovlju svoje mesto pronašla i Sensa. Magazin koji je godinama donosio priče o prirodi, biljkama, putovanjima, zdravlju, unutrašnjem miru i lepoti jednostavnog života. Danas se više ne izdaje u Srbiji, ali njegove stranice nisu izgubile vrednost.
Ako vam tokom boravka zatreba malo tišine, inspiracije ili samo trenutak za sebe, možda ćete upravo u nekom od tih starih brojeva pronaći ideju koju ćete poneti kući.
Berba 2018.
Berba 2018. ostala je zauvek urezana u sećanju. Priroda je te godine bila velikodušna i podarila nam vino koje je sačuvalo jedan večni trenutak. Iz nje su nastali Rosé Zalazećeg sunca, inspirisan bojama večernjeg neba koje smo svakodnevno posmatrali sa terase, zatim Seljanka, kao posveta jednostavnom životu na selu, i Mir, vino koje je sasvim prirodno dobilo ime po osećaju koji je ovo mesto budilo u nama.
Tek mnogo kasnije shvatili smo da nismo pravili samo vino. Stvarali smo uspomene.
Prve vinske radosti
Kada smo kupili imanje, dočekao nas je mali vinograd starih sorti. Nismo tada razmišljali o etiketama, brendovima ili vinariji. Hteli smo samo da vidimo kakvo vino može da nastane od grožđa koje je ovde raslo godinama.
Moj prijatelj Trša prihvatio se tog posla. Od prvih berbi nastajala su jednostavna, iskrena vina, a svaka otvorena boca bila je razlog za novo druženje na terasi. To su bile naše prve vinske radosti.
Fred, domaćin sa četiri šape
Na imanju se jednom omacilo nekoliko mačića. Svi su pronašli svoj dom, osim jednog. Ili je možda baš on pronašao svoj. Tako je Fred ostao ovde.
Danas je teško zamisliti Matea Slow Living bez njega. On ne dočekuje goste zato što mora, već zato što ga ljudi iskreno zanimaju. Proveri ko je stigao, napravi jedan krug oko terase, dozvoli poneko maženje i nastavi svojim putem, kao da je sve pod kontrolom. A ima i svoje obožavaoce.
Jedna gošća iz Rusije toliko ga je zavolela da svaki put kada dolazi donese više hrane za Freda nego što mi kupimo za sebe za mesec dana. Kaže da je njen odmor počeo tek kada vidi njega kako spokojno leži na terasi. Fred je, ipak, mačak sa svojim pravilima. Leti često nestane na nekoliko sati, obiđe komšiluk i vrati se kao da se ništa nije dogodilo. Zimi ga gotovo uvek možete pronaći sklupčanog pored kaljeve peći, gde spokojno prespava veći deo dana. I jedno i drugo radi sa istim mirom.
Ako sednete pored njega, velike su šanse da će vam prići. Voli ljude, voli da se mazi i nekako uvek pronađe onoga kome baš tog trenutka treba malo tišine. Možda zato mnogi gosti prvo pitaju za kuću, a kada se vrate — pitaju kako je Fred.
Jednostavan mozaik
Nekada sednemo na terasu, pogledamo završeno bure i više ni sami ne znamo da li smo mi pronašli keramiku ili je ona pronašla nas. Svaki komad je različit, poneki i napukao, ali upravo te nesavršenosti čine da drvo izgleda još toplije. U prirodi ništa nije potpuno isto, pa zašto bi bilo i kod nas? Verujemo da je lepota prostora upravo u tome da se vidi da ga je stvarao čovek, a ne fabrička traka.
Keramika, drvo i malo strpljenja
Nijedno bure kod nas ne ostane samo bure.
Marina i ja volimo da mu damo novi život. Ponekad je dovoljno nekoliko starih keramičkih pločica, malo drveta i jedno popodne provedeno bez žurbe. Ne planiramo mnogo. Slažemo komadić po komadić dok ne osetimo da je sve došlo na svoje mesto.
Stara keramika nosi trag vremena, a drvo ga još lepše prihvata. Kada se spoje, teško je reći šta je starije, a šta je tek nastalo. Upravo u tome i jeste njihova lepota.
Većina detalja koje danas vidite na imanju nastala je na isti način. Ne po pravilima dizajna, već iz želje da sačuvamo materijale koji još imaju svoju priču. Zato nijedno bure nije isto. Svako dobije svoj karakter.
Možda je upravo taj spoj drveta i keramike jedan od najlepših detalja našeg slow livinga. Nije savršen, nije fabrički i nikada neće biti potpuno isti. Ali baš zato deluje kao da je oduvek pripadao ovom mestu.
Događaji u okviru terase – danas verande
Za goste koji žele nešto posebno, verandu i vrt možemo urediti u skladu sa prilikom. Cveće, sveće, laneni stolnjaci, vino iz lokalnih vinarija i pogled na vinograde stvaraju ambijent koji ne traži mnogo dodataka. Priroda odradi najveći deo posla.
Večera zalazećeg sunca
Neke ideje ne nastanu za jedan vikend. Polako sazrevaju, baš kao vino.
Tako su nastale i naše Večere zalazećeg sunca. Počele su sasvim spontano – nekoliko prijatelja, čaša vina, jednostavna domaća hrana i pogled na Karlovačke vinograde dok sunce polako nestaje iza obronaka Fruške gore. Vremenom su te večeri postale jedan od zaštitnih znakova Matea Slow Living.
Danas ih organizujemo isključivo po prethodnoj najavi, za manje grupe koje žele da važan trenutak podele u mirnoj atmosferi. Bilo da je u pitanju rođendan, godišnjica, okupljanje prijatelja ili jednostavno želja da se večera pretvori u uspomenu, verandu uređujemo baš za tu priliku.
Na meniju nisu samo hrana i vino. Tu su razgovori koji traju duže nego što je planirano, svetlost fenjera, miris vinograda i zalazak sunca koji svakog dana izgleda drugačije. Jer neke večeri se ne pamte po tome šta se jelo, već sa kim ste sedeli za stolom.